What do you think?
Rate this book
Belo se pere na devedeset
Dobitnica nagrade Kresnik Bronja stanuje u Vojkovoj, ulici u kojoj uvek sija sunce. Njena kuća miriše na zagorelo mleko i buhtle. Porodici Žakelj često dolaze gosti, a kad svi sednu za trpezarijski sto, baka Dada kaže da imaju zasedanje kućnog saveta. U kuhinji se sve radi, razvlači se testo za štrudlu, zavija se savijača, lupaju se šnicle, razvija se testo za rezance, tamo se i pegla. Ukućani i komšije kafenišu po ceo dan i ispijaju šljivovicu. Uvek se puši. U 19.30 porodica se okuplja da gleda Dnevnik. Televizor se uključi u 19.13 da se zagreje do 19.15 za crtani. Bronja voli da gleda druga Tita. Jedva čeka da poraste pa da učestvuje na radnim akcijama gde se pevaju pesme i dobija za užinu zemička i kobasica. Pa ipak, ništa u budućnosti nije kako je mala Bronja zamišljala. Belo se pere na devedeset je priča o odrastanju satkana od dobro poznatih, u kamen uklesanih pravila života u Jugoslaviji. Naivnim rečima deteta koje sve vidi i sve prati, Bronja brani taj svet od zaborava. Dok je pratimo kako stasava u mladu devojku, Bronjin pripovedački glas sazreva, pronalazeći tople reči i za najpotresnije ljudske sudbine. „Bronja Žakelj zaranja u sećanja, ponekad lična, ponekad kolektivna, u beskrajne izvore anksioznosti, poput bolesti, gubitka, smrti, poricanja, laži i usamljenosti, uz svetlucavi zvuk književne duše koja nikada nije izgubila osećaj za dečju igru, radost i slobodu. Sa lakoćom iznosi sve strašne stvari kojih ni sama nije bila pošteđena, osvetljavajući realnost ljudskog da su ljudi bolno sami i da odrasli često mnogo lakše odustaju nego deca.“ – Žiri nagrade Kresnik
227 pages, Paperback
Published January 1, 2023
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 30 of 145 reviews
November 25, 2018
"Ne vem kako bi šlo brez njega, četudi je bolezen v resnici zelo samotna pot. Je pa dobro, tako zelo dobro, če gre vsaj majhen kos poti s teboj še kdo. To so hipi bližine, ko malo odleže, to so trenutki, ko gre breme nekam drugam. Bolečina se takrat malo razdeli in strah tudi."
Izsek, ki je v meni prebudil prav vsa zavestna in podzavestna čutenja.. Vsa čast in poklon avtorici.
Izsek, ki je v meni prebudil prav vsa zavestna in podzavestna čutenja.. Vsa čast in poklon avtorici.
May 9, 2021
Živjo Bronja!
A dovoliš, da te kar tikam? Na morju sem, na dopustu in berem tvojo knjigo. Čisto slučajno je v mojem počitniškem čtivu. Saj veš, dopust = kriminalke, menda. Letos pa za spremembo, brez priporočila, ocene se spustim v drugačno pranje, pardon, branje. In potem, kot rečemo, padem »čist not«. V spomine, ki jih pišeš, pošiljaš svoji mami. Že od prve strani mi je všeč ta način pisanja.
Kaj pa «zgodba«? Seveda. Še posebej, ker to so tudi moji časi, moja leta, mnogi moji ali mojim podobni spomini. Če se spomnim samo na tv, fantek s piščalko in nato »v živo« risana pravljica, pa risanke pred dnevnikom in cikcak zajčki. Sva si pač blizu po letih, skoraj soseda - saj Slovenija je majhna.
Prebiram prvi del, večkrat sem nasmejan. Potem me zresniš. Zavem se, da v tej knjigi niso samo zabavne zgodbice iz življenja v stari Jugi. Da gre zares. Da so v življenju tudi porazi, bolezni, odhodi. Da z nami, bralci, deliš lepe in zabavne, žalostne in pretresljive in težke trenutke svojega življenja.
In moj tempo pade še za par črtic. Ker to pa res ni knjiga, kjer hitiš skoznjo kot skozi kako kriminalko. Večkrat se vračam za stavek, za stran. In berem ponovno. Ne, ker bi ne razumel, ker hočem spet. Ker se hočem tudi ustaviti za trenutek.
In tako prebiram ves drugi del. Želim pohiteti, preskočiti par strani, ampak ne. Jo odložim, ker potrebujem nekaj trenutkov. Ker sem noter, zraven, kot voajer. S cmokom v grlu, na robu solza. Fantje ne jokajo, so me vedno učili. A se tega držim samo delno.
Občudujem te, kako si začela, bojevala in dokončala bitko z boleznijo. Ne, z rakom, saj želiš, da resnice ne zavijamo v celofan ali da govorimo polresnico. Tvoj prvi stik s rakom, prvi pregledi, strahovi, upi, ... Kako drugače te besede bere tisti, ki je to ali podobno dal skozi. Vem, poznam konec, pa vendar ves čas stiskam pesti, mislim, saj bo, mislim, ‘...ne daj se, Bronja...’
In ni še konec. Koliko preizkušenj lahko doleti človeka. Sedaj že slutim, ne, vem, da tebe, in mene bralca, čakata še dve izgubi, še dva slovesa. Lahko čas ustavim, zavrem, če strani obračam počasi?
...
Ko pridem do zadnje besede, do zadnje pike, so občutki mešani. Skoraj da mi je žal, da se je pripoved, da so se tvoji spomini končali. A povsem se niso, ker, kdo ve, mogoče knjigo nekoč spet vzamem v roke.
Julij 2019
A dovoliš, da te kar tikam? Na morju sem, na dopustu in berem tvojo knjigo. Čisto slučajno je v mojem počitniškem čtivu. Saj veš, dopust = kriminalke, menda. Letos pa za spremembo, brez priporočila, ocene se spustim v drugačno pranje, pardon, branje. In potem, kot rečemo, padem »čist not«. V spomine, ki jih pišeš, pošiljaš svoji mami. Že od prve strani mi je všeč ta način pisanja.
Kaj pa «zgodba«? Seveda. Še posebej, ker to so tudi moji časi, moja leta, mnogi moji ali mojim podobni spomini. Če se spomnim samo na tv, fantek s piščalko in nato »v živo« risana pravljica, pa risanke pred dnevnikom in cikcak zajčki. Sva si pač blizu po letih, skoraj soseda - saj Slovenija je majhna.
Prebiram prvi del, večkrat sem nasmejan. Potem me zresniš. Zavem se, da v tej knjigi niso samo zabavne zgodbice iz življenja v stari Jugi. Da gre zares. Da so v življenju tudi porazi, bolezni, odhodi. Da z nami, bralci, deliš lepe in zabavne, žalostne in pretresljive in težke trenutke svojega življenja.
In moj tempo pade še za par črtic. Ker to pa res ni knjiga, kjer hitiš skoznjo kot skozi kako kriminalko. Večkrat se vračam za stavek, za stran. In berem ponovno. Ne, ker bi ne razumel, ker hočem spet. Ker se hočem tudi ustaviti za trenutek.
In tako prebiram ves drugi del. Želim pohiteti, preskočiti par strani, ampak ne. Jo odložim, ker potrebujem nekaj trenutkov. Ker sem noter, zraven, kot voajer. S cmokom v grlu, na robu solza. Fantje ne jokajo, so me vedno učili. A se tega držim samo delno.
Občudujem te, kako si začela, bojevala in dokončala bitko z boleznijo. Ne, z rakom, saj želiš, da resnice ne zavijamo v celofan ali da govorimo polresnico. Tvoj prvi stik s rakom, prvi pregledi, strahovi, upi, ... Kako drugače te besede bere tisti, ki je to ali podobno dal skozi. Vem, poznam konec, pa vendar ves čas stiskam pesti, mislim, saj bo, mislim, ‘...ne daj se, Bronja...’
In ni še konec. Koliko preizkušenj lahko doleti človeka. Sedaj že slutim, ne, vem, da tebe, in mene bralca, čakata še dve izgubi, še dva slovesa. Lahko čas ustavim, zavrem, če strani obračam počasi?
...
Ko pridem do zadnje besede, do zadnje pike, so občutki mešani. Skoraj da mi je žal, da se je pripoved, da so se tvoji spomini končali. A povsem se niso, ker, kdo ve, mogoče knjigo nekoč spet vzamem v roke.
Julij 2019
Read
November 7, 2023Ovakve knjige ne ocenjujem. Pretužno.
April 14, 2024
upropasti mi dan……
December 12, 2018
Zdi se preprosto lepo. V romanu sem užival od prve do zadnje strani. Ta izjemni preplet otroškega glasu, ki kliče po razumevanju tega, kar se ji dogaja, in ženske, ki skozi odraščanje in soočanje z lastnimi demoni hodi skozi preizkušnje, se v njih neskončno zahvaljuje vsem dragim in poklanja spominom na svojo in tudi našo preteklost, ki jo riše, sem doživljal kot lepo izkušnjo. V polnem me navdušuje slog, ki skozi večkrat kratke povedi s tišino in pikami zareže v sunkovito refleksijo dogajanja glavne junakinje, tako kot zareže preprost in ponižen Rilkejev verz, ki odgovarja bežeči reki tam nekje v Sonetih na Orfeja: sem. Nemočno izgubljanje v zankah učasovanja, z neprestano skušnjavo, da naprtimo vse skupaj neki vsemogočni neprevidnosti, vse dokler v tem ne uvidimo sebe. To sem menil, ko sem zapisal, da čas merimo s svojimi vatli.
Belo se pere na devetdeset pa je v tem trenutku nedvomno nekje pri vrhu meni ljubih knjig, ki sem jih letos bral.
https://kon-teksti.blogspot.com/2018/...
Belo se pere na devetdeset pa je v tem trenutku nedvomno nekje pri vrhu meni ljubih knjig, ki sem jih letos bral.
https://kon-teksti.blogspot.com/2018/...
March 13, 2024
Koliko patnje čini previše patnje? 💔
Prvi dio donio mi je predivne nostalgične momente s kojima sam se mogla poistovjetit, sve više obožavam te podsjetnike na djetinjstvo, a drugi dio me emotivno dotukao. Trebalo je to sve izdržati.
Prvi dio donio mi je predivne nostalgične momente s kojima sam se mogla poistovjetit, sve više obožavam te podsjetnike na djetinjstvo, a drugi dio me emotivno dotukao. Trebalo je to sve izdržati.
July 28, 2019
"Če bi lahko, bi se zvila v gubo. Če bi lahko, bi se zvila v klobčič. Zlezla bi spet nazaj vate in se spet zgubila nazaj v nič. V nič, v tisto, od koder sem prišla."
Priznam, na začetku sem bila skeptična, ker se je toliko govorilo ravno o TEJ knjigi. Le kaj je tako posebnega na njej, sem se spraševala. Sedaj sem končno dobila odgovor.
Belo se pere na devetdeset je enostavno taka zgodba, ki je ni mogoče pozabiti. Preprosto ostane s tabo. Začne se lahkotno, šaljivo in jezik pri tem žubori čisto kot gorski potok. Kmalu zgodba dobi resen podton, a jezik ostaja vseskozi navdihujoč. Mogoče bo komu deloval brezoseben, meni pa se zdi, da se v ravno takih povedih skriva največ bolečine in trpljenja ob soočanju z zahrbtno boleznijo, odraščanjem in s smrtjo ljubljenih oseb. Ne najdem pravih besed, s katerimi bi opisala vsa svoja občutja, ki so me prevevala ob vseh čustvenih preobratih.
Čudovito, iskreno, pretresljivo in presunljivo branje, ki si vsekakor zasluži letošnjega kresnika!
Priznam, na začetku sem bila skeptična, ker se je toliko govorilo ravno o TEJ knjigi. Le kaj je tako posebnega na njej, sem se spraševala. Sedaj sem končno dobila odgovor.
Belo se pere na devetdeset je enostavno taka zgodba, ki je ni mogoče pozabiti. Preprosto ostane s tabo. Začne se lahkotno, šaljivo in jezik pri tem žubori čisto kot gorski potok. Kmalu zgodba dobi resen podton, a jezik ostaja vseskozi navdihujoč. Mogoče bo komu deloval brezoseben, meni pa se zdi, da se v ravno takih povedih skriva največ bolečine in trpljenja ob soočanju z zahrbtno boleznijo, odraščanjem in s smrtjo ljubljenih oseb. Ne najdem pravih besed, s katerimi bi opisala vsa svoja občutja, ki so me prevevala ob vseh čustvenih preobratih.
Čudovito, iskreno, pretresljivo in presunljivo branje, ki si vsekakor zasluži letošnjega kresnika!
February 13, 2022
Ne sjećam se kad sam zadnji put tako brzo čitala..
A opet, tako brzo i lako pročitati tako tešku, mučnu priča o životu s previše gubitaka .. zapravo o životu koji je lijep, ispunjen divnim uspomenama, ali i preteškim križevima za samo jednu osobu.. gotovo da je teško povjerovati da se baš sve to samo jednoj osobi desilo.. da je sa svim tim gubitcima morala naučiti živjeti, i da je u tome uspjela..
Svaka joj čast!
Život, lijep i okrutan. Pred ovakvim pričama čovjek se podsjeti na poniznost, zahvalnost.
Kažu da Bog čovjeku da onoliki križ kakav može nositi. Po tome sam ja perolaka, a Bronja Žakelj šampion super teške kategorije.
A opet, tako brzo i lako pročitati tako tešku, mučnu priča o životu s previše gubitaka .. zapravo o životu koji je lijep, ispunjen divnim uspomenama, ali i preteškim križevima za samo jednu osobu.. gotovo da je teško povjerovati da se baš sve to samo jednoj osobi desilo.. da je sa svim tim gubitcima morala naučiti živjeti, i da je u tome uspjela..
Svaka joj čast!
Život, lijep i okrutan. Pred ovakvim pričama čovjek se podsjeti na poniznost, zahvalnost.
Kažu da Bog čovjeku da onoliki križ kakav može nositi. Po tome sam ja perolaka, a Bronja Žakelj šampion super teške kategorije.
August 31, 2024
Uff, ne znam… Jako teška knjiga sa užasnom sudbinom Bronje, ali isto sam se i smejala sa njom uz neke prelepe scene…
When life hits u, learn to never give up.🫶🏻
When life hits u, learn to never give up.🫶🏻
June 26, 2024
Že dolgo nisem jokal ob branju.
January 24, 2020
Uf, težka tema, kar stiska v prsih in rosi oko. Kljub temu pa ima knjiga veliko humornih vložkov in vzbuja nostalgijo. Odlična!
February 22, 2023
ce se kdaj pocutite slabo o svojem zivljenju - preberite to knjigo in se vam bo zdelo super
May 13, 2021
“Najviše čujem kad kaže: “Ćemo”. Jer “ćemo” znači da nisam sama.
Mislim da ovu knjigu ne bih pročitala da nisam “morala” za jedno predavanje. Puno bih propustila. Jesam li ikad pročitala štivo koje se na tako minuciozan i iskren način suočava s temom bolesti i smrti?
Junakinja ovog romana sama je autorica, a roman stilski varira ovisno o dobi pripovjedačice. Gotovo infantilan stil specifičan je za prvi dio u kojem se priča fokusira na bolest majke, dok se u drugom dijelu odrastao glas suočava s vlastitom bolesti. Rezultat je štivo koje udara u pleksus govoreći o bolesti, izolaciji, strahu, smrtnosti i smrti, nečem što nas okružuje, s čim se svatko od u jednom trenutku svog života suočava, a nedostaje nam hrabrosti i vokabulara da se s njima istinski suočimo. To čini lirično, meko i direktno, i s nevjerojatnom količinom uvida i suosjećanja, bez osude i bez imalo patetike.
“Raspadam se, smoj sebi curim iz ruku. Sve što jesam bježi bez kontrole, bez nadzora. Kad stisne šake, ne pomaže. Trčim dalje od sebe,, klizim samoj sebi kroz prste i razlijevam se posvuda po podu.”
January 3, 2021
Ganljiva in edinstvena zgodba o smrti in življenju. Pa tudi o naši bivši Jugi. Zgodba je pisana kot zapis spominov, ki jih avtorica piše svoji pokojni mami.
February 22, 2022
Koliko nostalgije mi je prebudila ta knjiga? Avtorica je nekoliko starejša od mene, a vseeno se vidim v njenem opisu kako je bilo odraščati v 80ih.
V začetku me je naštevanje imen vseh sosedov, žlahte malo zmedelo, preveč in prehitro smo jih prileteli. Čeprav razumem zakaj, ker si takrat res imel občutek, da je življenje polno sorodnikov in prijateljev.
Med branjem sem se velikokrat nasmejala izjavam očeta in s solznimi očmi prebirala odhod babice.
Močen zapis, vreden branja.
V začetku me je naštevanje imen vseh sosedov, žlahte malo zmedelo, preveč in prehitro smo jih prileteli. Čeprav razumem zakaj, ker si takrat res imel občutek, da je življenje polno sorodnikov in prijateljev.
Med branjem sem se velikokrat nasmejala izjavam očeta in s solznimi očmi prebirala odhod babice.
Močen zapis, vreden branja.
July 17, 2019
Obožujem to knjigo od prve do zadnje črke. Toliko smeha in joka kot je iz mene izvabila ta knjiga, ga že dolgo ni nobena. Zelo sem vesel, da jo imam osebno podpisano od Bronje same. Močno jo priporočam.
November 12, 2019
Po priporočilu sem prebral knjigo kajti z avtorico imava kar nekaj skupnih točk: mislim, da je približno eno leto starejša in sva torej oba odraščala v podobnem času, poleg tega pa sva se oba borila s podobno boleznijo v istem časovnem obdobju; mislim, da se je celo bežno spomnim iz B bloka onkološkega inštituta v letu 1991
Naj najprej povem, da je očitno avtorica prestala velike preizkušnje v mladosti, ob izgubi mame in brata, skozi kar se je prebila in kar zelo dobro, zgleda tudi iskreno, opisuje v knjigi. To je vredno spoštovanja.
Na drugi strani pa je avtorica, mogoče nevede, razkrila področje, ki me je vzpodbudilo k razmišljanju. Za razliko od avtorice sem jaz odraščal na deželi, na Kozjanskem. V svojem otroštvu se mi niti sanjalo ni da bi šel smučat na Kaprun, vsako leto večkrat v Istro na morje, v Trst po obleke, imel v stanovanju pohištvo in deke iz študentskega naselja, da bi doma delal vstopnice za tekme, da bi risal po avtomobilskih tablicah in se tako izogibal par/nepar omejitvam, da bi v času socializma, relativnega pomanjkanja in inflacije imel v Ljubljani na voljo tri stanovanja (Vojkova, Gregorčičeva in Grba), in podobno.
To omenjam zato, ker mnogi z nostalgijo objokujejo socializem - ni čudno! V takšnem socializmu, ki je poln hinavščine, okoriščanja, nepotizma, netrasparentnosti, nepoštenja so mnogi imeli lepo otroštvo. In iz takih pogledov in vrednot se je razvila slovenska malomeščanska elita, ki ji vlada še danes in vzdržuje to stanje. In kar je mogoče še najbolj zaskrbljujoče je, da se nobenemu to ne zdi sporno.
Naj najprej povem, da je očitno avtorica prestala velike preizkušnje v mladosti, ob izgubi mame in brata, skozi kar se je prebila in kar zelo dobro, zgleda tudi iskreno, opisuje v knjigi. To je vredno spoštovanja.
Na drugi strani pa je avtorica, mogoče nevede, razkrila področje, ki me je vzpodbudilo k razmišljanju. Za razliko od avtorice sem jaz odraščal na deželi, na Kozjanskem. V svojem otroštvu se mi niti sanjalo ni da bi šel smučat na Kaprun, vsako leto večkrat v Istro na morje, v Trst po obleke, imel v stanovanju pohištvo in deke iz študentskega naselja, da bi doma delal vstopnice za tekme, da bi risal po avtomobilskih tablicah in se tako izogibal par/nepar omejitvam, da bi v času socializma, relativnega pomanjkanja in inflacije imel v Ljubljani na voljo tri stanovanja (Vojkova, Gregorčičeva in Grba), in podobno.
To omenjam zato, ker mnogi z nostalgijo objokujejo socializem - ni čudno! V takšnem socializmu, ki je poln hinavščine, okoriščanja, nepotizma, netrasparentnosti, nepoštenja so mnogi imeli lepo otroštvo. In iz takih pogledov in vrednot se je razvila slovenska malomeščanska elita, ki ji vlada še danes in vzdržuje to stanje. In kar je mogoče še najbolj zaskrbljujoče je, da se nobenemu to ne zdi sporno.
February 12, 2023
Obimno mala knjiga, a sadržajem toliko teška i tmurna da sam imala osjećaj da ju nikad neću završiti. Bronja je jedan od onih likova koji mora doživjeti mnogo tuge i bola prije nego pronađe svoje mjesto u svijetu, i u konačnici sreću. Glupo je nečiju borbu, naročito sa bilo kojom vrstom bolesti, ocijeniti bilo kojom ocjenom - ali ja zaista više od ovoga ne mogu. Tema definitivno nije za mene, i da nije za izazov, davno bih ju ostavila.
P.S.Poseban hejt za Bronjinog oca Janeza, i njemu slične osobe, koje su same sebi centar svijeta.
P.S.Poseban hejt za Bronjinog oca Janeza, i njemu slične osobe, koje su same sebi centar svijeta.
July 31, 2019
5/5. Roman o življenju Bronje Žakelj, nabit s pristnimi čustvi in sprva žametno nostalgičnimi, otroško-nedolžnimi čustvi, nato pa krutimi posegi Usode. Bolezen ne potrka in vpraša, če lahko vstopi, temveč nepričakovano priceplja skozi zadnja vrata in nato zruši vse pred seboj - večkrat, zaporedoma.
September 11, 2019
Zgodba je lepa, pretresljiva, samo pisanje pa precej povprečno.
July 14, 2024
Ovo je tu da vas uništi…
July 8, 2024
Al Salone del libro di Torino stavo aspettando che iniziasse la presentazione di Dio fra le righe: La ricerca dell'infinito da Cormac McCarthy a Eric-Emmanuel Schmitt e l'autore, Lorenzo Fazzini, stava chiacchierando con il biblista domenicano Lukasz Popko a proposito di un libro bellissimo, stupendo, uno dei libri più belli che avesse mai letto, veramente stu-pen-do! Stavo morendo dalla curiosità perché non ero riuscita a capire il titolo o il nome dell'autore, così mi sono fatta avanti chiedendogli il titolo. Ebbene, si trattava di Il bianco si lava a novanta che sono scappata a comprare allo stand dell'editore Bottega Errante subito dopo la presentazione di Fazzini.
Oggi ho finito di leggerlo e posso dire che Fazzini aveva ragione: è veramente un libro meraviglioso. Non soltanto perché è scorrevole e coinvolgente, ma perché Bronja Žakelj affronta tematiche come la malattia, il dolore, la sofferenza in modo realistico. In tutto ciò, però, non si perde mai di vista la speranza, il lottare, il non arrendersi. Riesce ad esternare con parole semplici sentimenti complessi come la paura e lo smarrimento, e lo fa con delicatezza e rispetto.
È un romanzo autobiografico in cui la scrittrice parla rivolgendosi alla madre. Come sottofondo c'è la Slovenia di Tito, ma tutto ruota intorno alla famiglia di Bronja. Il racconto inizia con Bronja bambina e ci facciamo portare da lei attraverso la storia della sua famiglia. Man mano che cresce cambia anche la voce narrante perché da infantile si fa lentamente quella di una adolescente e poi di adulta. Da Tito si passa all'indipendenza della Slovenia, ma gli accenni storici sono veramente pochissimi. Attraversiamo la storia della Slovenia percependo il profumo dei cibi che cucinava la nonna Dada, stando seduti tra nuvole di fumo intorno a un tavolo con i parenti di Bronja, andando con loro in montagna e al mare e ascoltando le canzoni di quegli anni. Anzi, non siamo noi lettori ad entrare nel racconto, ma sono i personaggi che riescono ad uscire e ad entrare nella nostra vita. Questo perché sono tutti reali nella loro umanità, soprattutto nella loro fragilità, quindi riusciamo ad immedesimarci e sentirli vicini.
La capacità della scrittrice di catturare l'attenzione del lettore dalla prima pagina riuscendo a mantenerla per tutto il libro è strepitosa. È uno di quei libri che vorresti non finisse mai perché ormai ti sei affezionato a Bronja e non vuoi lasciarla andare. Soffri e piangi con lei. Ti affezioni a tutti i personaggi. Alcuni li capisci, altri meno, ma non giudichi le scelte di nessuno perché capisci che la sofferenza fa agire ognuno in modo personale. È una storia che ti fa riflettere, ti fa guardare dentro, smuove tante corde. Fa piangere molto.
Lo so già, è uno di quei libri che rimarrà con me per molto tempo e che inizierò a consigliare a chiunque.
Oggi ho finito di leggerlo e posso dire che Fazzini aveva ragione: è veramente un libro meraviglioso. Non soltanto perché è scorrevole e coinvolgente, ma perché Bronja Žakelj affronta tematiche come la malattia, il dolore, la sofferenza in modo realistico. In tutto ciò, però, non si perde mai di vista la speranza, il lottare, il non arrendersi. Riesce ad esternare con parole semplici sentimenti complessi come la paura e lo smarrimento, e lo fa con delicatezza e rispetto.
È un romanzo autobiografico in cui la scrittrice parla rivolgendosi alla madre. Come sottofondo c'è la Slovenia di Tito, ma tutto ruota intorno alla famiglia di Bronja. Il racconto inizia con Bronja bambina e ci facciamo portare da lei attraverso la storia della sua famiglia. Man mano che cresce cambia anche la voce narrante perché da infantile si fa lentamente quella di una adolescente e poi di adulta. Da Tito si passa all'indipendenza della Slovenia, ma gli accenni storici sono veramente pochissimi. Attraversiamo la storia della Slovenia percependo il profumo dei cibi che cucinava la nonna Dada, stando seduti tra nuvole di fumo intorno a un tavolo con i parenti di Bronja, andando con loro in montagna e al mare e ascoltando le canzoni di quegli anni. Anzi, non siamo noi lettori ad entrare nel racconto, ma sono i personaggi che riescono ad uscire e ad entrare nella nostra vita. Questo perché sono tutti reali nella loro umanità, soprattutto nella loro fragilità, quindi riusciamo ad immedesimarci e sentirli vicini.
La capacità della scrittrice di catturare l'attenzione del lettore dalla prima pagina riuscendo a mantenerla per tutto il libro è strepitosa. È uno di quei libri che vorresti non finisse mai perché ormai ti sei affezionato a Bronja e non vuoi lasciarla andare. Soffri e piangi con lei. Ti affezioni a tutti i personaggi. Alcuni li capisci, altri meno, ma non giudichi le scelte di nessuno perché capisci che la sofferenza fa agire ognuno in modo personale. È una storia che ti fa riflettere, ti fa guardare dentro, smuove tante corde. Fa piangere molto.
Lo so già, è uno di quei libri che rimarrà con me per molto tempo e che inizierò a consigliare a chiunque.
Read
June 16, 2024Mnogo su nahajpovali ovaj roman, previše brate slatki, previše.
Tri puta sam bila na korak da dnf-ujem, ali radoznalost je ubila mačku.
Tri puta sam bila na korak da dnf-ujem, ali radoznalost je ubila mačku.
July 6, 2024
Možda je na ocjenu utjecala prethodna knjiga koju sam pročitala, ali mi je ova djelovala naporno, čudan tempo, prvi dio knjige mi je potpuno nejasan, nisam se uopće uspjela saživjeti sa likovima.
April 1, 2022
"Ne znam kako bi bilo bez njega, iako je bolest zapravo vrlo samotan put. Dobro je, stvarno je jako dobro ako bar mali komad puta s tobom ide još netko. To su trenuci blizine kad ti malo lakne, to su trenuci kad teret ode negdje drugdje. Bolest se tada malo raspodijeli, a raspodijeli se i strah."
Bronja Žakelj: Bijelo se pere na devedeset
Bronja Žakelj: Bijelo se pere na devedeset
June 22, 2022
Понякога това се случва и тогава краката ми натежават. Тогава казвам: "Страх ме е, че ще умра". Или пък казвам: "Какво ще стане, ако не си отиде?". И тогава останалите, почти всички останали, винаги казват бързо: "Не говори така!". Или пък казват: "Разбира се, че ще си отиде, ще оздравееш, само бъди силна".
Трудно ми е да слушам тези изречения без съдържание. Знам, че искат да ме успокоят, но какво означават тези думи без значение? Какво означава да бъдеш силен? Какво изобщо е това? И какво ще стане, ако нямам достатъчно от тяхната сила? Може би само това, че се страхувам, означава, че съм без сила? Няма ли да оздравея, ако понякога ме е страх?
Знам, че ми желаят доброто, знам също, че чувам тези успокоения само защото нямат смелост да кажат истината , защото с истината разговорът става сложен. Защото единствената истина е, че никой не знае какво ще стане с мен, защото единствената истина е, че техният страх пред несигурността е твърде голям и твърде силен за искреността и затова това преструване е най-лесният път.
Единственият, първият, най-удобният избор. Но "ще оздравееш" за мен е лъжа. Тя е безсмислица, утеха, която не ми помага. И не помага също "не се притеснявай", защото аз продължавам да се притеснявам и страхът е все още тук. Осезаем е и на моменти здраво нахлува в мен. Сама съм с него, защото не го споделят с мен, защото не ми го дават, защото не ми го признават. Иска ми се да кажат: "Разбира се, че те е страх. И нас ни е страх". Иска ми се да ми дадат право на страх, да го приемат, всички заедно да го споделим, да го укротим, овладеем и опитомим. Защото аз знам, че само това помага. Защото Урбан го знае и защото го знае моята лекарка. Те двамата казват: "Кого няма да го е страх?". И те двамата казват: "Да, от рак може и да се умре". Но те двамата са почти единствените. Единствените, които се осмеляват да прекрачат границата на ежедневните утехи, които са бързо успокоение само за тези, които ги изричат. Само за тях.
Трудно ми е да слушам тези изречения без съдържание. Знам, че искат да ме успокоят, но какво означават тези думи без значение? Какво означава да бъдеш силен? Какво изобщо е това? И какво ще стане, ако нямам достатъчно от тяхната сила? Може би само това, че се страхувам, означава, че съм без сила? Няма ли да оздравея, ако понякога ме е страх?
Знам, че ми желаят доброто, знам също, че чувам тези успокоения само защото нямат смелост да кажат истината , защото с истината разговорът става сложен. Защото единствената истина е, че никой не знае какво ще стане с мен, защото единствената истина е, че техният страх пред несигурността е твърде голям и твърде силен за искреността и затова това преструване е най-лесният път.
Единственият, първият, най-удобният избор. Но "ще оздравееш" за мен е лъжа. Тя е безсмислица, утеха, която не ми помага. И не помага също "не се притеснявай", защото аз продължавам да се притеснявам и страхът е все още тук. Осезаем е и на моменти здраво нахлува в мен. Сама съм с него, защото не го споделят с мен, защото не ми го дават, защото не ми го признават. Иска ми се да кажат: "Разбира се, че те е страх. И нас ни е страх". Иска ми се да ми дадат право на страх, да го приемат, всички заедно да го споделим, да го укротим, овладеем и опитомим. Защото аз знам, че само това помага. Защото Урбан го знае и защото го знае моята лекарка. Те двамата казват: "Кого няма да го е страх?". И те двамата казват: "Да, от рак може и да се умре". Но те двамата са почти единствените. Единствените, които се осмеляват да прекрачат границата на ежедневните утехи, които са бързо успокоение само за тези, които ги изричат. Само за тях.
May 14, 2020
Knjiga je čista avtobiografija, pripovedovana v tonu mladoletnega dekleta in specifičnem slogu, ki spominja na mladinske dnevniške zapise. Avtobiografskost je tako dosledna, da so tudi imena vseh prijateljev, partnerjev in sorodnikov pisateljice točna.
O knjigi sami. Tisti del knjige, ki - tako številni zadovoljni bralci - spominja na čase dobre stare Juge, je bolj ali manj samo opis produktov in navad (spremljanje smučanja, dolge počitnice v Rovinju, Peko škatle za čevlje..) iz pisateljičine mladosti. Kar je nekako normalno, če je nekdo pač odraščal v tem obdobju. Opise spremlja bolj malo razglabljanja, čustvovanja ali opredelitve do tega časa (razen "Rekla si mi da bo vse drugače ko Tita več ne bo").
Tisti glavni del knjige o Bronjinem soočanju s smrtjo mame, brata, babice ter lastno boleznijo, pa je močan in boleč. Menim, da vsak po prebrani knjigi vidi Bronjo kot osebo, ki je relativno zgodaj v življenju (pred 24im letom) doživela veliko gorja. In kot osebo, ki se je z največjimi izzivi, s katerimi nam življenje lahko postreže, spopodala z nedoumljivo mero poguma in moči. Če bi lahko, bi dala Bronjinemu živjenju (tj preživetju) in Bronji kot osebi samih pet zvezdic. Knjiga sama pa je na trenutke napisana preveč preprosto, in vsi liki razen Bronje so v zgodbi zgolj statisti. Proti koncu so tudi odstavki in misli čedalje krajši, nepovezani, nedokočani, in podobni zapisom v mladinski dnevnik.
Ton in ritem knjige me nista premaknila toliko, kot sem pričakovala. Lahkobnost in preprostost, ki so jo drugi bralci občudovali, sta mene pustili nekoliko ravnodušno. Sicer pa Bronji vsa čast - njena zgodba je lahko navdih vsakomur...
O knjigi sami. Tisti del knjige, ki - tako številni zadovoljni bralci - spominja na čase dobre stare Juge, je bolj ali manj samo opis produktov in navad (spremljanje smučanja, dolge počitnice v Rovinju, Peko škatle za čevlje..) iz pisateljičine mladosti. Kar je nekako normalno, če je nekdo pač odraščal v tem obdobju. Opise spremlja bolj malo razglabljanja, čustvovanja ali opredelitve do tega časa (razen "Rekla si mi da bo vse drugače ko Tita več ne bo").
Tisti glavni del knjige o Bronjinem soočanju s smrtjo mame, brata, babice ter lastno boleznijo, pa je močan in boleč. Menim, da vsak po prebrani knjigi vidi Bronjo kot osebo, ki je relativno zgodaj v življenju (pred 24im letom) doživela veliko gorja. In kot osebo, ki se je z največjimi izzivi, s katerimi nam življenje lahko postreže, spopodala z nedoumljivo mero poguma in moči. Če bi lahko, bi dala Bronjinemu živjenju (tj preživetju) in Bronji kot osebi samih pet zvezdic. Knjiga sama pa je na trenutke napisana preveč preprosto, in vsi liki razen Bronje so v zgodbi zgolj statisti. Proti koncu so tudi odstavki in misli čedalje krajši, nepovezani, nedokočani, in podobni zapisom v mladinski dnevnik.
Ton in ritem knjige me nista premaknila toliko, kot sem pričakovala. Lahkobnost in preprostost, ki so jo drugi bralci občudovali, sta mene pustili nekoliko ravnodušno. Sicer pa Bronji vsa čast - njena zgodba je lahko navdih vsakomur...
June 1, 2019
I believe this book will be translated to English soon, therefore my review is in English. With one word: excellent novel, that made me laugh and cry and that we all as a nation needed.
I wish I have read it sooner as I’d knew better how to speak with someone who has a cancer, as I was always afraid to hurt others feelings. As a society we have pushed death and dying far away. Bronja shows how it is when you deal with this and what people should not say if they really want to help.
She tells her story as a young girl, and later as a woman and as a mother. With her sensibility I could easily come in touch with me at the same age,... for all of us, who lived in Yugoslavia, we can all relate, but what makes her special, is her narrative, so clean and pure that it just brings you back to that era.
For the rest of it, the pain and trauma, it’s hard to find words. Bronja has found it and reflected it so beautifully in her book, that I will keep returning to her words. Thank you Bronja for writing this book and for living your life so courageously.
I wish I have read it sooner as I’d knew better how to speak with someone who has a cancer, as I was always afraid to hurt others feelings. As a society we have pushed death and dying far away. Bronja shows how it is when you deal with this and what people should not say if they really want to help.
She tells her story as a young girl, and later as a woman and as a mother. With her sensibility I could easily come in touch with me at the same age,... for all of us, who lived in Yugoslavia, we can all relate, but what makes her special, is her narrative, so clean and pure that it just brings you back to that era.
For the rest of it, the pain and trauma, it’s hard to find words. Bronja has found it and reflected it so beautifully in her book, that I will keep returning to her words. Thank you Bronja for writing this book and for living your life so courageously.
April 23, 2019
Knjiga me je zagrabila že s prvimi besedami in v pričakovanju držala do zadnje strani, kot me že kar nekaj časa ni nobena. Avtorica me je uspela prestaviti v njene čevlje in mi dogajanje naslikati tako, da sem skupaj z njo doživljal in čutil tekom celotnega romana. Skupaj z njo sem zgodbo pripovedoval njeni mami, ki večine njenega življenja zaradi raka in prezgodnje smrti ni doživela. Ob branju so se mi pojavljala razna razmišljanja - zakaj ni mama (in pozneje Bronja) prej šla k zdravniku, še posebej ker so jih imeli v ožjem sorodstvu, kateri odnosi v življenju so res pomembni in kako jih negovati, kako lahko posameznik preživi toliko izgub ...
Read
November 13, 2021abandoned #58
Displaying 1 - 30 of 145 reviews