Prijeđi na sadržaj

Heta (slovo)

Izvor: Wikipedija

Heta je konvencionalno ime grčkog slova eta i nekoliko njegovih inačica kada se upotrebljavaju sa svojom originalnom funkcijom označavanja glasa /h/.

grčki alfabet
Αα alfa Νν ni
Ββ beta Ξξ ksi
Γγ gama Οο omikron
Δδ delta Ππ pi
Εε epsilon Ρρ ro
Ζζ zeta Σσς sigma
Ηη eta Ττ tau
Θθ theta Υυ ipsilon
Ιι jota Φφ fi
Κκ kapa Χχ hi
Λλ lambda Ψψ psi
Μμ mi Ωω omega
povijest
arhajske lokalne varijante
  • digama
  • pamfilska digama
  • heta
  • san
  • kopa
  • sampi
znamenke
ϛ (6)
ϟ (90)
ϡ (900)
u drugim jezicima
znanstveni simboli

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Slovo H nastalo je u grčkom od feničkog slova heth (inline) koje je u početku označavalo suglasnik pa je heta bilo originalno ime. Italska pisma, a nakraju i latinica, preuzeli su slovo H od ovog grčkog načina upotrebe. Ipak, grčki su dijalekti postepeno gubili glas /h/. U jonskim narječjima, koji su izgubili glas /h/ jako rano, ime slova prirodno se promijenilo u eta i slovo se počelo rabiti za označavanje glasa /ɛː/. Ova je funkcija kasnije ušla u klasičnu ortografiju i proširila se tadašnjom Grčkom.

Arhaičan natpis iz Santorinija koje ima slovo H u obje uloge: suglasnička je drugom redu: ΚΗ = χ u Ἀρχαγέτας, a samoglasnička u trećem redu: Πρόκλης.

Prema tradicionalnim je izvješćima eta inovacija pjesnika Simonida s Kee.

U narječjima koji su još imali /h/ u fonološkom sustavu, uključujući govor ranih Atenjana, slovo se nastavilo upotrebljavati sa suglasničkom funkcijom. Poput samoglasničke ete mogao se pojaviti u raznim inačicama u različitim varijantama alfabeta. Jedan je od njih i oblika kockaste brojke 8 slične originalnom feničkom znaku (inline), ali pojavljivali su se i drugi (inline, inline, inline, inline, , ).[1][2]

Tijekom klasičnoga doba sve je više narječja prihvaćalo jonsku etu, ali mnogi su još imali suglasnik /h/ pa su imali probleme u razlikovanju dvaju simbola. Neka su narječja, uključujući i klasično atičko, jednostavno prestali označavati suglasnik /h/. U nekima (poput rodskog govora) isti se simbol rabio za obje funkcije.[3] Ostali su razlikovali inačice znaka, primjerice u Delfima se inline upotrebljavao za /h/, a H za samoglasnik. U kolonijama na jugu Italije (Heraclea Lucania i Taranto) nastao je novi oblik za /h/, inline.

Od ovoga su znaka kasniji grčki učenjaci razvili spiritus asper čime se glas /h/ označavao u standiziranoj poslijeklasičnoj politonskoj ortografiji grčkog.

Različiti načini zapisivanja Herina imena:
1.) arhaično, nejonsko
2.) klasično jonsko
3.) srednji stadij (nrp. Delphi)
4.) srednji stadij (npr. Taranto)
5.) kasna antika.

Čini se da se u vrijeme koine grčkog još uvijek sjećalo stare suglasničke vrijednosti slova H, ime samoglasničkog η još se izgovaralo sa /h/ i pisalo se s oznakom spiritus asper, ali kasnija standardna ortografija zapisuje ga s oznakom spiritus lenis.

U vrijeme rimskog cara Klaudija, sredinom prvog stoljeća poslije Krista, latinski je nakratko posudio slovo oblika polovice slova H kao jedno od tzv. klaudijevskih slova. Označavao je glas zvan solus medius, to jest kratki zatvoreni samoglasnik po kvaliteti između i i u.

U modernim transkripcijama i izdanjima grčkih epigrafskih tekstova koji upotrebljavaju suglasničku hetu, u bilo kojem obliku, slovo se najčešće pojavljuje kao latinično h, i u latinici i na grčkom. Neki autori upotrebljavaju i oblik inline.

Računalni kod

[uredi | uredi kôd]
Grčko slovo Heta, malo i veliko slovo.

Unikod je ubacio heraklijsku hetu u verziju 5.1 iz travnja 2008. godine. Dostupno je malo i veliko slovo.[4] Klaudijevsko slovo također ime svoj simbol.

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. Jeffery, Lilian H. 1961. The local scripts of archaic Greece. Clarendon. Oxford.
  2. Poinikastas Epigraphic Archive
  3. Jeffery (1961); pg 345.
  4. Summary of repertoire for FDAM 3 of ISO/IEC 10646 (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 24. svibnja 2011. Pristupljeno 26. ožujka 2022.