What do you think?
Rate this book
Olivino nasljeđe
Jedno odvjetnikovo pismo može promijeniti sve. Kada krene u potragu za naslijeđenim maslinikom i zaplete se u ralje hrvatske birokracije jer treba raščistiti stanje u zemljišnim knjigama da bi dobila ono što joj je ostavila baka Oliva, pripovjedačica Alida započinje potragu za vlastitim korijenima, za pričama koje se u njezinoj obitelji nikada nisu ispričale. Nekoliko generacija, nevjerojatne sudbine, snažne žene i muževi koji ginu za ideale – sve to tvori ovaj fascinantni roman koji pripovijeda sve one nikada kazane, vješto skrivane obiteljske priče.
Od teškoga težačkog života u Vodicama na prijelazu stoljeća preko Prvoga svjetskoga rata, atentata na Stjepana Radića, okupacije Dalmacije, ustanka i partizanske borbe, odlazaka u logore od Molata do Italije i Vojvodine, zbjega u El Shattu do Domovinskoga rata, Alida Bremer tka priču o obiteljskim tajnama, odvođenjima u noć, strijeljanjima i paljenju kuća, o svemu što se u današnjoj Hrvatskoj, zajedno s partizanskim spomenicima, zaboravilo.
Olivino nasljeđe roman je o Dalmaciji, o njezinim okusima i mirisima, o ženama i muškarcima, o Hrvatskoj koja je i dalje podijeljena i nesretna, o privatnim povijestima koje može razotkriti samo netko tko nije uronjen u našu svakodnevicu. O životu između dva jezika i dvije države, vlastitim dilemama i snovima, zapuštenome masliniku, napuštenoj kući i starom otomanu na kojem je nekoć, opterećena svojim strahovima, Oliva po cijele dane ležala strepeći za svoje kćeri i unuke.
“Alida Bremer otkriva nam u ovom napetom, često vrlo zabavnom obiteljskom romanu neka nepoznata poglavlja hrvatske povijesti i priča o vjenčanjima i sprovodima, praznovjerju, atentatima i izgubljenim tradicijama. Pred nama se kao lepeza rastvara jedan svijet na Sredozemlju, sa svojim aromama, glasovima i voljom za životom u zamršenom 20. stoljeću.”
Elke Schmitter, Der Spiegel
“Preciznim jezikom, lišenim svake taštine, prepričana je sudbina Hrvatske od Prvoga svjetskog rata do 21. stoljeća.”
Die Presse
“Alida Bremer s velikom toplinom opisuje protagoniste svog romana i vrlo trezveno povijest svoje zemlje.”
Nadine Lange, Der Tagesspiegel
“Unatoč mračnoj temi i mnogim strašnim pričama Alida Bremer uspijeva uvijek iznova pronaći lagani ton. Naročito kad se pripovjedačica mora snaći u hrvatskoj sadašnjici i kad je uspoređuje sa životom u Njemačkoj.”
Elisabeth Nehring, Westdeutscher Rundfunk (WDR 5)
“Roman Alide Bremer pravi je dobitak jer pruža pogled izvana na povijest zemlje i istodobno duboki uvid u osjećaje njezinih stanovnika.”
Thomas Maar, Leseart
“Povijest odozdo prepričana je naizmjenično ozbiljno i duhovito, tako da čitatelja nijednog trenutka ne napušta osjećaj napetosti – do zadnje stranice romana.”
Friedemann Kluge, Neues Deutschland
“Istodobno napeto i s puno empatije opisuje Alida Bremer, poznata prevoditeljica s hrvatskog jezika, sudbinu jedne dalmatinske obitelji u 20. stoljeću. U svojoj obiteljskoj sagi autorica nas upoznaje s povijesnim događajima i umjetnošću življenja u jednoj zemlji koju se isplati posjetiti i istražiti onkraj turističkih plaža.”
Wolfgang Moser, Bibliotheksnachrichten
“Privatna povijest pretvorena u svjetsku povijest. Vrijedno čitanja!”
Günter Moseler, Münstersche Zeitung
Od teškoga težačkog života u Vodicama na prijelazu stoljeća preko Prvoga svjetskoga rata, atentata na Stjepana Radića, okupacije Dalmacije, ustanka i partizanske borbe, odlazaka u logore od Molata do Italije i Vojvodine, zbjega u El Shattu do Domovinskoga rata, Alida Bremer tka priču o obiteljskim tajnama, odvođenjima u noć, strijeljanjima i paljenju kuća, o svemu što se u današnjoj Hrvatskoj, zajedno s partizanskim spomenicima, zaboravilo.
Olivino nasljeđe roman je o Dalmaciji, o njezinim okusima i mirisima, o ženama i muškarcima, o Hrvatskoj koja je i dalje podijeljena i nesretna, o privatnim povijestima koje može razotkriti samo netko tko nije uronjen u našu svakodnevicu. O životu između dva jezika i dvije države, vlastitim dilemama i snovima, zapuštenome masliniku, napuštenoj kući i starom otomanu na kojem je nekoć, opterećena svojim strahovima, Oliva po cijele dane ležala strepeći za svoje kćeri i unuke.
“Alida Bremer otkriva nam u ovom napetom, često vrlo zabavnom obiteljskom romanu neka nepoznata poglavlja hrvatske povijesti i priča o vjenčanjima i sprovodima, praznovjerju, atentatima i izgubljenim tradicijama. Pred nama se kao lepeza rastvara jedan svijet na Sredozemlju, sa svojim aromama, glasovima i voljom za životom u zamršenom 20. stoljeću.”
Elke Schmitter, Der Spiegel
“Preciznim jezikom, lišenim svake taštine, prepričana je sudbina Hrvatske od Prvoga svjetskog rata do 21. stoljeća.”
Die Presse
“Alida Bremer s velikom toplinom opisuje protagoniste svog romana i vrlo trezveno povijest svoje zemlje.”
Nadine Lange, Der Tagesspiegel
“Unatoč mračnoj temi i mnogim strašnim pričama Alida Bremer uspijeva uvijek iznova pronaći lagani ton. Naročito kad se pripovjedačica mora snaći u hrvatskoj sadašnjici i kad je uspoređuje sa životom u Njemačkoj.”
Elisabeth Nehring, Westdeutscher Rundfunk (WDR 5)
“Roman Alide Bremer pravi je dobitak jer pruža pogled izvana na povijest zemlje i istodobno duboki uvid u osjećaje njezinih stanovnika.”
Thomas Maar, Leseart
“Povijest odozdo prepričana je naizmjenično ozbiljno i duhovito, tako da čitatelja nijednog trenutka ne napušta osjećaj napetosti – do zadnje stranice romana.”
Friedemann Kluge, Neues Deutschland
“Istodobno napeto i s puno empatije opisuje Alida Bremer, poznata prevoditeljica s hrvatskog jezika, sudbinu jedne dalmatinske obitelji u 20. stoljeću. U svojoj obiteljskoj sagi autorica nas upoznaje s povijesnim događajima i umjetnošću življenja u jednoj zemlji koju se isplati posjetiti i istražiti onkraj turističkih plaža.”
Wolfgang Moser, Bibliotheksnachrichten
“Privatna povijest pretvorena u svjetsku povijest. Vrijedno čitanja!”
Günter Moseler, Münstersche Zeitung
336 pages, Paperback
First published August 16, 2013
Ratings & Reviews
Friends & Following
Create a free account to discover what your friends think of this book!
Community Reviews
Displaying 1 - 6 of 6 reviews
Shelved as 'nedovrsena'
September 6, 2020Ima neke svemirske ravnoteže, ili Božje pravde koja mi je nakon Doerrovog "Svjetla koje ne vidimo", kojeg sam svrstao u jednu od najboljih, do sada pročitanih knjiga, poslala u ruke "Olivino nasljeđe", Alide Bremer. Paradoksalno je da bih o ovoj knjizi, koju sam ostavio nakon 80, teškom mukom pročitanih stranica, mogao napisati puno više nego o najboljim knjigama koje sam pročitao.
Gđa Bremer je rođena Splićanka, piše o Dalmaciji, studirala je komparativnu književnost, romanistiku, slavistiku i germanistiku u Beogradu, Rimu, Saarbrückenu i Münsteru, doktorirala te se na kraju skrasila u Njemačkoj. Knjigu mi je preporučila jedna od najdražih osoba koju poznam, na knjizi piše da je njemačka publika oduševljena njenim prvijencem i sve je to u startu ispunilo moj pozitivan pristup. Ali. Ali, ja sam samo laik čitatelj koji živi ovdje i povremeno nešto pročita.
Da će nešto poći po zlu dalo se naslutiti već po tome da je knjiga na hrvatski prevedena s prijevoda njemačkog izdanja, što je u startu moglo predvidjeti ispranost bilo kakvog originalnog stila, ako ga je uopće bilo. U nastavku je uslijedila fotošopirana Dalmacija, stereotip do stereotipa, zlatno zeleno ulje, modre brazde Jadrana, bijeli kamen, mirisi srdele, itd ... a obiteljska priča o nasljeđu pokušala biti esej iz povijesti ovih prostora.
Da, možda bi ta priča kod nekog vještog pisca doista postala hit, kod redatelja TV serije ili filma, no ovakav način, koji je do mene došao, nije pobudio niti malo zanimanja, niti jedan lik nije postavljen s dušom, svaki je kao pokupljen s neke zamišljene turističke razglednice, ispran 10 puta u veš mašini pravilnih rečenica, bez dalmatinskog humora, bez života.
Pisali su o Dalmaciji mnogi, nekoć Smoje, Fiamengo i Popadić, danas Tomić i Ivanišević, možda je ovo sjajno i bajno nekome tko ne živi ovdje, ali ja sam se osjećao kao dio turističkog filma s praznim ulicama i zlatnim zrakama sunca koje se blago prosipaju po teškom kamenu, natopljenim znojem težaka, kojeg su tuđini stoljećima, pa partizani, a danas privatnici (neizostavno je ubačen i albanski zlatar) iskorištavali .... itd itd itd ... Mučio sam se s čitanjem do trenutka kad je dio obitelji povijesno odselio u Slavoniju 1928. gdje su "... Tamburaški orkestri, plesne grupe i zborovi ispunjavali su duge zimske noći erotskim oduševljenjem kojim je vibrirao zrak. Noge su udarale po podnim daskama u društvenoj dvorani, uz prodornu pjesmu mladih djevojaka i zvuke žičanih instrumenata na kojima su pocrvenjelim prstima svirali seoski momci. ..." E tu mi je pukao film.
Previše je dobrih knjiga na svijetu da bih vrijeme trošio na ono što mi se ne sviđa. Nepošteno je dati jedinicu knjizi koju nisi do kraja pročitao, tek 80/360 strana, ostavit ću je bez ocjene, a preporučiti svima koji Dalmaciju žele nastaviti zamišljati kao što ja zamišljam neke daleke destinacije.
Gđa Bremer je rođena Splićanka, piše o Dalmaciji, studirala je komparativnu književnost, romanistiku, slavistiku i germanistiku u Beogradu, Rimu, Saarbrückenu i Münsteru, doktorirala te se na kraju skrasila u Njemačkoj. Knjigu mi je preporučila jedna od najdražih osoba koju poznam, na knjizi piše da je njemačka publika oduševljena njenim prvijencem i sve je to u startu ispunilo moj pozitivan pristup. Ali. Ali, ja sam samo laik čitatelj koji živi ovdje i povremeno nešto pročita.
Da će nešto poći po zlu dalo se naslutiti već po tome da je knjiga na hrvatski prevedena s prijevoda njemačkog izdanja, što je u startu moglo predvidjeti ispranost bilo kakvog originalnog stila, ako ga je uopće bilo. U nastavku je uslijedila fotošopirana Dalmacija, stereotip do stereotipa, zlatno zeleno ulje, modre brazde Jadrana, bijeli kamen, mirisi srdele, itd ... a obiteljska priča o nasljeđu pokušala biti esej iz povijesti ovih prostora.
Da, možda bi ta priča kod nekog vještog pisca doista postala hit, kod redatelja TV serije ili filma, no ovakav način, koji je do mene došao, nije pobudio niti malo zanimanja, niti jedan lik nije postavljen s dušom, svaki je kao pokupljen s neke zamišljene turističke razglednice, ispran 10 puta u veš mašini pravilnih rečenica, bez dalmatinskog humora, bez života.
Pisali su o Dalmaciji mnogi, nekoć Smoje, Fiamengo i Popadić, danas Tomić i Ivanišević, možda je ovo sjajno i bajno nekome tko ne živi ovdje, ali ja sam se osjećao kao dio turističkog filma s praznim ulicama i zlatnim zrakama sunca koje se blago prosipaju po teškom kamenu, natopljenim znojem težaka, kojeg su tuđini stoljećima, pa partizani, a danas privatnici (neizostavno je ubačen i albanski zlatar) iskorištavali .... itd itd itd ... Mučio sam se s čitanjem do trenutka kad je dio obitelji povijesno odselio u Slavoniju 1928. gdje su "... Tamburaški orkestri, plesne grupe i zborovi ispunjavali su duge zimske noći erotskim oduševljenjem kojim je vibrirao zrak. Noge su udarale po podnim daskama u društvenoj dvorani, uz prodornu pjesmu mladih djevojaka i zvuke žičanih instrumenata na kojima su pocrvenjelim prstima svirali seoski momci. ..." E tu mi je pukao film.
Previše je dobrih knjiga na svijetu da bih vrijeme trošio na ono što mi se ne sviđa. Nepošteno je dati jedinicu knjizi koju nisi do kraja pročitao, tek 80/360 strana, ostavit ću je bez ocjene, a preporučiti svima koji Dalmaciju žele nastaviti zamišljati kao što ja zamišljam neke daleke destinacije.
July 1, 2018
This book has everything to make me curious, nostalgic, local-patriotic and local resentful: Split, Šibenik, Vodice, Sovlje bay, coastline, islands, wars, El Shatt, partisans, fascists, atheists, Catholics, cadastres, land registers, nationalisation, privatisation, gentrification, inheritance, red tape, fake Gucci sunglasses, olives, olive oil, vineyards, carob, figs, cherries, lavender, aubergines, capers, squids, walnut liqueurs, polenta, quince cheese, a tragic WW2 story from Tribunj that I’ve heard from my mum a long time ago, a boat my grandfather used to commute to work more than a half century ago, strong women, neglected middle children, gossip, untold stories, a “lucky” woman who moved abroad and got married to a foreigner... Yet it misses something, which I am not able to precisely define, but I’m quite sure it’s the language. The book is written in German and then translated to standard, artificial, dry Croatian (with some words which sounded more Serbian and some even Croatian Kajkavian) with a few local Čakavian and Ikavian words thrown in without any logic, which just doesn’t work with all these stuff I listed. It leaves the same taste like when I tried watching Croatian series with Swedish subtitles on Netflix. Moreover, although I am not sure if this was the author’s intention, some of the mentioned songs have wrong lyrics, but I guess it doesn’t make any difference in German. How could this happen to an polyglot author who is also an awarded translator? To conclude, I recommend this book to anyone who is not obsessed with Croatian dialects like me.
December 30, 2016
Imala sam osjećaj da samo na prstima smijem ući i oprezno, samo malo pogledati povijest ove obitelji. Da nešto ne poremetim. Da ne pitam suviše. Ali nisam morala ništa pitati. Jer, polako se sve otkrivalo, sloj po sloj, i dok sam došla do kraja, već sam bila preplavljena, smjela sam se poistovjetiti, smjela sam osjetiti, i obitelj kao cjelinu, i svakoga njezinog člana posebno.
"Olivino nasljeđe" je divna knjiga. U nju se ulazi polako, barem sam ja tako morala, jer u nečiju obitelj i njezinu priču i ne možeš samo tako banuti. Olivu sam zavoljela kao da je moja. Upravo ti kratki opisi njezinih misli, snova, sjećanja, osjećaja - dok leži na otomanu, zaštićuje se - među najdražim su mi dijelovima knjige. Divan stil, jezik (prijevod također, naravno!), dubina...
Svim srcem preporučujem, posebno onima koji su, kao ja u zadnje vrijeme ("zadnje vrijeme" je ovdje prilično rastezljiv pojam) u stalnim vraćanjima na svoju obitelj i njezinu povijest, možda u nekom drugom vremenu. Čisti užitak.
"Olivino nasljeđe" je divna knjiga. U nju se ulazi polako, barem sam ja tako morala, jer u nečiju obitelj i njezinu priču i ne možeš samo tako banuti. Olivu sam zavoljela kao da je moja. Upravo ti kratki opisi njezinih misli, snova, sjećanja, osjećaja - dok leži na otomanu, zaštićuje se - među najdražim su mi dijelovima knjige. Divan stil, jezik (prijevod također, naravno!), dubina...
Svim srcem preporučujem, posebno onima koji su, kao ja u zadnje vrijeme ("zadnje vrijeme" je ovdje prilično rastezljiv pojam) u stalnim vraćanjima na svoju obitelj i njezinu povijest, možda u nekom drugom vremenu. Čisti užitak.
March 21, 2019
Dok sam čitao knjigu podsjetila me na moju pokojnu baku koja mi je dok sam bio mali uvijek pričala o njenom djetinjstvu, logorima i zbjegu. Siguran sam da ću jednog dana opet slušati njene priče....
July 4, 2019
Okrenuti se od svijeta kako bi se vodio samotnjački život u srcu Sredozemnog mora, na mjestu čeznuća milijuna - je li to bijeg ili izazov?
Shelved as 'did-not-finish'
October 4, 2015Ich werde es erstmal auf Eis legen, da es mir viel zu langsam ist. Ich wollte es lesen, da meine Familie selbst aus Kroatien kommt.
Displaying 1 - 6 of 6 reviews